O ideji i motivu nastanka projekta „Poslovi staranja: Neplaćeni a važni – Za smanjenje i preraspodelu neplaćenog kućnog rada žena”
Priča o neplaćenom ženskom radu je priča o diskriminaciji, o bezbroj spremljenih ručkova (Niko to ne radi bolje od tebe!), nameštenih kreveta (Ti ćeš brže!), oribanih kupatila (Ti to stvarno obaviš odlično!) neprospavanih noći zbog bolesti člana/članice porodice (Ko će ako ne ti?). To je i priča o skuvanim kafama i čajevima na poslu, žena si, najmlađa si, posle samo zato što si žena, a još posle dođe neka mlađa žena. Neplaćeni ženski rad je generacijska ženska priča. Naših baka, majki i naša, odakle god dolazile i kuda god išle. Priča koja se još uvek priča.
Mi smo, između ostalog, nastojale da kroz ovaj projekat i kroz priču u priči, onu o gerontomaćicama, važnom a potcenjenom poslu brige o drugima, dodamo još nekoliko redova. Jer, znamo kako izgledaju neplaćeni i potcenjeni poslovi. Koliko su nevidljivi. Mnoge od nas, tako su nas učili (Ti najbolje, najbrže…), a teško je odučiti, veruju da su kućni i poslovi brige samo naša odgovornost. Pa ostajemo kod kuće umesto da se zaposlimo i zarađujemo. Ili ostajemo zato što se mora ili zato što nas neće, a ponekad se i mora i stvarno nema ko drugi. I neke od nas nikad ne stignu do penzije. One koje stignu, imaju za 20% nižu penziju nego muškarci.
Hajde onda to da menjamo. Tako što ćemo uvek i iznova pričati priču. Dok je ne čuju na mestima, na kojima se prave i donose odluke i politike. Dok ne postane priča cele zajednice. Zajednica treba da zna da bi izdvajanje sredstava iz budžeta za poslove staranja i njihovo uvođenje u zvanične tržišne tokove, doprinelo rodnoj ravnopravnosti, unapređenju javnih usluga, kvalitetu života građana/ki i daljem razvoju društva. To je sve što je zajednici potrebno.
Da naša priča postane priča naše zajednice.