Gazimestanka 16/7, 37000 Kruševac

+381 37 443 042

Udruženje žena Pešcanik

16-ta WAVE Konferencija

29. jula 2019.

DAN PRVI, 17/11/2014
Prvi dan Konferencije bio je otvoren za javnost. Mesto održavanja bio je City hol (Gradska Skupština Beča). U pozdravnoj reči, predstavnice WAVEa Maria Rosslhumer i Rosa Logar osvrnule su se na 20-godišnjicu postojanja WAVE (Mreže žena Evrope protiv nasilja), a isto su uradile Sandra Fraunberger, većnica Grada Beča za integracije, ženska pitanja i zaštitu potrošača i Rudolf Hundstrorfer, Ministar rada, socijalnih poslova i zaštite potrošača, kao i predstavnica Evropske Komisije u Austriji Briggite Luggin. Poslednja je kazala da najnovija istraživanja pokazuju da 1 od 3 žene, starije od 15 godina, koje žive u zemljama članicama Evropske Unije, trpi nasilje i da borba protiv nasilja prema ženama ostaje jedan od priorioteta Unije.

Koliko košta nesuprotstavljanje nasilju prema ženama?
Prva sesija na 16-toj WAVE Konferenciji bila je posvećena pitanjima prevencije nasilja prema ženama i njihovoj deci u narednom periodu. Facilitirala je Hilary Fisher, Federacija ženske pomoći Engleske (Women’s Aid, England), potpredsednica WAVE. Urlike Lunacek, potpredsednica Evropskog Parlamenta, članica Zelene partije, jedna od osnivačica skloništa za žene žrtve nasilja u Beču govorila je o rasprostranjenosti nasilja u Evropskoj uniji, navevši da 78% građana/ki Unije smatra da je nasilje prema ženama zajednički problem zemalja članica. Prevencija i zaštita od nasilja koštaju puno, rekla je, ali nepreduzimanje mera protiv njega, jednu državu i društvo košta neuporedivo više. Među članicama EU postoje značajne razlike kada je reč o prevenciji i zaštiti od nasilja, kako u zakonskom okviru tako i u praksi. Ulrike Lunaček je kazala da treba tražiti od svih članica Evropske unije da ratifikuju Konvenciju Saveta Evrope o prevenciji i sprečavanju nasilja prema ženama i nasilja u porodici, poznatu u javnosti i kao Istanbulska Konvencija (inače, od dosadašnjih 15 zemalja potpisnica, 8 je iz Evropske unije). Unija bi, takođe, trebalo da napravi široko primenljivu strategiju i akcioni plan za suzbijanje nasilja i sprovođenje pomenute Konvencije. Treba, dalje, napraviti Evropsku Observatoriju za nasilje i usvojiti mere koje bi ženama imigrantkinjama garantovale pravo da ostanu u zemlji i pravo na zaštitu u slučaju razvoda.

Primena dobrih zakona i praksi je važna
Sami Nevala, još jedan predstavnik Evropske unije, Agencija za fundamentalna prava, predstavio je rezultate istraživanja koje je Agencija sprovela u svih 28 članica Unije o nasilju prema ženama i deci i koje je obuhvatilo intervjuisanje 1500 žena po zemlji članici ili ukupno 42000 žena. Bilo je teško prikupiti određene podatke zato što mnoge zemlje jednostavno nemaju informacije niti (dobru) statistiku o rasprostranjenosti nasilja. Na osnovu raspoloživih informacija, procenjeno je da je 13 miliona žena u Evropskoj uniji doživelo neki oblik fizičkog nasilja, a 3,7 miliona žena neki oblik seksualnog nasilja tokom 12 meseci koji su prethodili istraživanju. 22 % žena starijih od 15 godina, koje imaju / imale su partnere, doživele su fizičko nasilje. Jedna od 20 žena (5%) žena je doživelo silovanje, dok je 11% žrtva nekog vida seksualnog nasilja. (Više na http://fra.europa.eu/sites/default/files/fra-2014-vaw-survey-main-results_en.pdf). Govornik je istakao da će u budućnosti od velike važnosti biti primena Konvencije Evropskog saveta, da je neophodno dalje raditi na prevenciji, na otklanjanju rodne nejednakosti u svim sferama života i rada, edukaciji predstavnika/ca institucija za implementaciju strategija i planova… Mora se, rekao je, raditi na svim nivoima i kroz sve delove društva. Marianne Hester sa Univerziteta u Bristolu, naglasila je važnost monitoringa i evaluacije umesto nečega što je „obećavajuće“. Rodni pristup se, po njenim rečima, mora uvesti i primeniti svuda i neophodno je svakodnevno izazivati rodne stereotipe i koristiti i primenjivati zakone i prakse koji su se pokazali dobrim u određenim zemljama, naprimer: Zakon o zaštiti imigrantkinja u Španiji, povezivanje institucija i svih aktera u Holandiji, integrisanje reproduktivnog zdravlja i rodnih pitanja u vojne škole i programe u Turskoj…

Desnica, nacionalizam i nasilje prema ženama (Slučaj Mađarske)
Druga sesija bila je o temi „Rad na eliminisanju nasilja prema ženama u vremenima političke i ekonomske krize“. Govornice u ovom delu WAVE Konferencije bile su Ingibjorg Solrun Gisladottir, UN Women, regionalna direktorka za Centralnu Evropu i Aziju, Miroslava Beham, ambasadorka, Savetnica u OSCE za rodna pitanja, Gyorgyi Toth, NANE, Mreža ženskih asocijacija Mađarske. Diskusiju je moderirala Camelia Proca, članica Upravnog odbora WAVE iz Rumunije. Podsetivši da se sledeće godine navršava 20 godine od održavanja Pekinške Konferencije i donošenja Pekinške Deklaracije, govornice su istakle da je nasilje prema ženama, tada definisano kao jedno od 12 kritičnih pitanja koje treba rešavati, podjednako aktuelno i danas. Isto važi i za Preporuku 19 CEDOW Konvencije. Dodatne teškoće u sprečavanju nasilja prema ženama danas predstavljaju ekonomska kriza, jačanje desnice, ekstremizma i nacionalizma. U posebno teškoj poziciji su raseljene žene, mlade žene, Romkinje, žene sa invaliditetom… druge ranjive grupe žena. Istanbulska Konvencija je jedno od najvažnijih oruđa koje moramo koristiti u budućnosti prilikom traženja prava za žene da žive bez nasilja. Izuzetno je važno imati i zadržati feministički pristup temi, odnosno ne sme se gubiti iz vida da je reč o nasilju koje muškarci vrše prema ženama. U tom smislu mora se primenjivati holistički (celoviti) pristup rešenju problema što, između ostalog, podrazumeva promenu svesti, edukaciju i treninge, integrisanje rodne perspektive u sve politike i na svim nivoima, korišćenje interneta kao nove tahnologije… Posebnu pažnju u ovom delu sesije izazvao je opis aktuelne situacije u Mađarskoj i odnos mađarske vlade prema ženskim organizacijama i posebno mreži NANE. Gyorgyi Toth predstavnica NANE govorila je o pojavi fašizma u svojoj zemlji i desničarskoj vlasti koja pokušava da kontroliše nevladine organizacije (praveći paralelu sa odnosom vlasti u Rusiji prema civilnom sektoru), posebno one koje su „neposlušne“, odnosno govore kritički o političkoj i ekonomskoj situaciji, što trenutno u Mađarskoj uopšte „nije popularno“. Ukazala je i na osnivanje takozvanih GONGO organizacija odnosno vladinih nevladinih (što se dešava i u drugim zemljama, naprimer u Srbiji). NANE nikada nije zavisila niti tražila novac od vlade i zato vlada šikanira NANE, navodeći besmislene optužnice protiv Mreže. Sa druge strane, NANE ima odličnu saradnju u zaštiti žena od nasilja sa policijom, naprimer. Dobro je i što nastaju neke nove volonterske organizacije koje se priključuju, a aktivistkinje uživaju podršku porodica, prijatelja, koleginica u zemljama regiona. Sadašnja situacija, međutim, onemogućuje pravljenje bilo kakvih planova razvoja i daljeg rada.

„Nasilje prema ženama nije socijalno već pitanje ljudskih prava“
U nastavku Konferencije govorila je Rashida Manjoo, izveštačica Ujedinjenih nacija o nasilju prema ženama. Ona je istakla da se pitanje nasilja prema ženama ne sme posmatrati kao socijalno već kao pitanje ljudskih prava! Izrazila je zabrinutost zbog neutralizacije problema nasilja za šta je okrivila strategiju gender meinstreaming-a. Reč je, kazala je Rashida Manjoo, o muškom nasilju koje trpe žene. Svi građani i građanke imaju pravo i obavezu da pritiskaju vlade da budu odgovorne u borbi protiv nasilja prema ženama. Svaka vrsta protivljenja nasilju je važna. Važne su i individualne žalbe i tužbe sudskim instancama jer na taj način stvaramo institucionalnu memoriju o nasilju prema ženama.

I Bezbednost i Sloboda
Treća sesija prvog dana WAVE Konferencije bila je posvećena iskustvima žena koje su preživele nasilje i merama zaštite i podrške u budućnosti. Sesiju je moderirala Marceline Naudi, Univerzitet Malta, članica Upravnog odbora WAVE, a govorile su Liz Kelly, Metropliten Univerzitet London, Maria Stern, Forum za podršku deci, Jurgita Peciuriene, Evropski Institut za rodnu ravnopravnost i Rosa Logar, predsednica WAVE. Liz Kelly je predstavila veoma zanimljivo istraživanje, odnosno projekat prikupljanja informacija u različitoj formi (tekstovi, izjave, fotografije, crteži…) od žena i njihove dece, koje/a su preživele/a nasilje u porodici da bi se pokazalo kojom strašnom cenom su platile/a svoju slobodu. Ostale govornice su takođe istakle ranjivost žena koje su preživele nasilje kazavši da one takođe pate i tokom perioda oporavka i da moramo imati u vidu da im treba obezbediti dnevnu profesionalnu pomoć i podršku. Izuzetno je važno postići saglasnost u razumevanju prirode problema nasilja prema ženama i proširiti dostupnost servisa podrške. I na ovoj sesiji se govorilo o često „rodno slepom“ pristupu problemu nasilja u porodici i istaknuto je da je u tretiranju problema važno imati u vidu podjednako i bezbednost osobe koja trpi ili je preživela nasilje i njeno ljudsko pravo na slobodan život bez nasilja.

Standardi
Poslednja, četvrta sesija je u fokusu imala ulogu nacionalnih i međunarodnih zakona u prevenciji nasilja prema ženama i zaštiti onih koje su preživele nasilje. U diskusiji koju je facilitirala Renee Romkens, Atria, institut za rodnu jednakost i žensku istoriju, Holandija, učestvovale su Johanna Nelles, Savet Evrope, Odeljenje za borbu protiv trgovine ljudima i nasilja prema ženama, Ramona Toma, Evropski sud za ljudska prava, Maja Groff, Internacionalni sud, Hag i Fritz Zeder, Ministarstvo pravde, Austrija. I na ovoj sesiji istaknuta je različitost u tretiranju pitanja nasilja prema ženama u članicama Evropske Unije i na zakonodavnom i na praktičnom nivou. Zbog toga treba uvek angažovati nezavisne eksperte i eskpertkinje koje bi u transparetnom i otvorenom procesu mogli / e da monitorišu primenu zakona u slučajevima nasilja prema ženama. Istanbulska Konvencija će imati sve veću primenu u budućnosti i očekuje se da može da doprinese ujednačavanju sudske i svake druge prakse u borbi protiv nasilja prema ženama na nivou Evropske unije ali i čitave Evrope.

Diskusije
Neke od diskusija učesnica tokom dana, koje sam uspela da zabeležim, odnosile su se na potrebu solidarnosti i podrške među aktivistkinjama u vremenima krize i sukoba, na nedovoljno dobar i odgovoran odnos nacionalnih vlada prema SOS telefonima i pitanju podrške ženama koje su preživele nasilje, potrebu da se u opticaj vrati prepoznatljivost prirode nasilja koje trpe žene time što će se govoriti o muškom nasilju prema ženama, a ne o nasilju u porodici ili nasilju uopšte…

Potpisujem!

Tokom dana, u prostoru u kojem se radilo učesnicama je bila dostupna i mogućnost da se upoznaju sa kampanjom „Potpisujem“ koju u saradnji sa partnerima iz ukupno 5 evropskih zemalja realizuje Autonomni ženski centar iz Beograda. Naime, u holu su bili postavljeni panoi sa fotografijama, novinskim tekstovima, plakatima o realizaciji kampanje.

Proslava 20. rođendana WAVE
Zvanično, prvi radni dan Konferencije završen je oko 18 časova pozivom, koji su organizatorke uputile učesnicama da u 20 časova dođu na specijalnu žurku povodom 20 rođendana WAVE. Na žurci nisam bila, pa sa pozivnice prepisujem imena najavljenih govornica: Lilian Hofmaister, CEDOW Komitet, Ženeva, Carol Hagemann-White, Osnabrik Univerzitet, Nemačka, Lepa Mlađenović, aktivistkinja i psihoterapeutkinja Srbija, Rosa Logar, Hilary Fisher i Marcelline Naudi, WAVE. Na pozivnici je navedeno da će se putem videa učesnicama obratiti Jose Mendes Bota, lider Mreže Evropskog parlamenta protiv nasilja. Kao facilitatorka diskusije navedena je Ruth Picker, Austria. Za muzički deo zabave bile su zadužene Celia Mara, brazilska pevačivca i kompozitorka i DJ Djane Luz.

DAN DRUGI, 18/11/2014, Flemmings hotel
Drugi dan Konferencije sastojao se od radionica, koje su održavane u tri navrata po 6 radionica, dakle ukupno 18, u prostoru hotela Flemmings. Svaka radionica trajala je oko 90 minuta. Napominjem da je jednu od radionica „Lezbejke protiv nasilja – nasilje protiv lezbejki“ facilitirala Lepa Mlađenović. Zbog izuzetno zanimljvih tema i pitanja koja su tretirana na radionicama bilo je jako teško odlučiti se za određenu radionicu. Moja koleginica Slavica i ja odabrale smo, u prvom krugu, radionicu o incijativi za osnivanje Evropskog SOS telefona, u drugom krugu, radionicu o nacionalnim i međunarodnim zakonskim standardima u prevenciji i zaštiti od nasilja prema ženama, a u trećem setu od 6 radionica, odlučile smo da učestvujemo na onoj o zaštiti braniteljki ženskih ljudskih prava.

Radionica o inicijativi za osnivanje Evropske SOS linije za podršku ženama
Ideja o osnivanju Evropske SOS telefonske linije je još uvek nova i tek je treba razmotriti, rekla je na početku radionice Maria Rosslhumer, SOS telefon, Austrija. Napomenula je i da u Evropskoj uniji ne vlada baš preveliko interesovanje za ovu temu, jer postoji bojazan da bi troškovi mogli biti preveliki, međutim, ona smatra da je to više izgovor nego što je stvarni razlog. Uvodničarke na radionici su bile predstavnice nacionalnih SOS linija Austrije, Finske i Slovenije: Nadja Rizkalla, Pia Puu Oksanen i Špela Veselič. Svaka je predstavila rad SOS telefona u zemlji i istakla da je SOS linija pre svega prostor /mesto, na kojem žene koje su preživele nasilje mogu slobodno da govore o svom iskustvu. Moje lično zapažanje je da SOS telefoni u Srbiji, barem oni čiji rad poznajem, uključujući i SOS telefon u Kruševcu, koji je osnovalo Udruženje žena Peščanik imaju istu ulogu i rukovode se istim principima koji su na neki način univerzalni za sve SOS podrške ženama u situaciji nasilja: slušamo ženu, verujemo joj, pružamo joj informacije, ne savete, zapravo je podržavamo da prikupi sopstvenu snagu i povrati veru u sebe kako bi bila spremna da jednoga dana izađe iz situacije nasilja. Važno je napomenuti da SOS telefon nije ili nije samo kanal između žene i institucije / države koja treba da je zaštiti od nasilja nego posebna celina u lancu pomoći i podrške koja ima određenu ulogu i svrhu postojanja. Svi nacionalni SOS telefoni o kojima je bilo reči na radionici, inače, finansiraju se, najvećim delom, od strane država u kojoj su osnovani (naprimer, u Sloveniji se 70% sredstava obezbeđuje iz budžeta države, a ostatak obezbeđuje grad Ljubljana). Učesnice radionice su primetile da bi jedan od izazova u funkcionisanju SOS linije na evropskom nivou moglo biti pitanje jezika, odnosno kako obezbediti neophodan prevod. Navedeno je da svakako treba uspostaviti minimum zajedničkih standarda u radu linije, primeniti holistički pristup prilikom donošenja odluke o osnivanju i kasnije tokom rada, zadržati rodnu specifičnost SOS telefona odnosno stav da je reč o SOS telefonu za žene koje su preživele muško nasilje. Jedna od diskutantkinja je kazala da osnivanje evropske linije može biti snažan signal, / podsticaj državama koje još uvek nemaju nacionalnu liniju da je osnuju. Učesnice radionice podržale su predlog da se organizuje posebna konferencija na kojoj bi se razgovaralo o međunarodnoj SOS liniji za žene sa iskustvom nasilja.

Radionica o nacionalnim i međunarodnim zakonima za sprečavanje nasilja prema ženama i zaštitu žena koje su preživele nasilje
Radionicu je facilitirala Iris Golden, WAVE, a uvodničarke Ramona Toma, Evropski sud za ljudska prava, Johanna Nelles, Savet Evrope i Renee Romkens, Institut za rodnu jednakost i žensku istoriju, Holandija, upoznale su prisutne da od 2014., postoji nova aplikaciona forma za podnošenje žalbi / tužbi Evropskom sudu za ljudska prava i ne može se koristiti drugi formular / prijava. Aplikaciona forma se može popuniti na bilo kojem jeziku, a i rukom. Potrebno je kratko (najduže na 3 strane) hronološki opisati slučaj, a u dodatnom dokumentu se može i detaljnije objasniti (najduže do 20 strana) o čemu je reč. Aplikacija se šalje isključivo poštom na adresu suda. Evropskom sudu se treba obratiti tek pošto su iscrpljena pravna sredstva / lekovi u domaćem pravnom sistemu, u roku od 6 meseci od poslednje odluke najviše sudske instance u zemlji u vezi sa slučajem. Evropskom sudu se mogu obratiti pojedinci/ke, grupe ali i države ako smatraju da je članica Evropskog saveta prekršila neko od prava garantovanih Evropskom konvencijom o fundamentalnim pravima (pravo na život; na pravično suđenje; na slobodu i bezbednost; na slobodu izražavanja; slobodu misli, savesti i veroispovesti; na slobodu udruživanja i okupljanja; na efikasan pravni lek; na mirno uživanje imovine i pravo na slobodne izbore) koju Evropski Sud zapravo štiti.

Evropski sud za ljudska prava je međunarodni sud sa sedištem u Strazburu. Broj sudija je jednak broju zemalja članica Saveta Evrope koje su ratifikovale Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija). Sudije Evropskog suda deluju samostalno i ne predstavljaju nijednu zemlju. Sud sarađuje sa Sekretarijatom koji čine pravnici iz zemalja članica. Oni su takođe nezavisni i ne predstavljaju podnosioce predstavki niti zemlje. http://www.coe.org.rs/def/tdoc_sr/council_of_europe/coe_institutions/?conid=18 i / ili na www.echr.coe.int

Primena Konvencije Evropskog saveta
Deo radionice bio je posvećen primeni Konvencije Saveta Evropa o sprečavanju i zaštiti od nasilja prema ženama i nasilja u porodici. Rečeno je da će implementaciju nadgledati 10 nezavisnih eksperata/ eskpertkinja koje će birati Savet Evrope i koje će činiti takozvani GREVIO Komitet. Monitoring za primenu Konvencije podrazumeva evaluaciju koja se sprovodi po zemljama i procedure koje podrazumevaju upit po hitnom postupku.

Metoda evaluacije po zemlji
Vlada određene države odgovara na upitnik koji dostavlja GREVIO, na osnovu čega GREVIO pravi draft izveštaja, prikupivši prethodno informacije i od nevladinih organizacija, tela Saveta Evrope i putem evalutivnih poseta i šalje vladi draft izveštaja na komentare. Potom GREVIO piše finalni izveštaj sa preporukama koji šalje ponovo vladi države u kojoj sprovodi monitoring, Parlamentu države i Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope. Na kraju vlada dostavlja informaciju GREVIO o implementaciji dobijenih preporuka.

Upit po hitnom postupku
Ova metoda se primenjuje kod višestrukog dugotrajnog kršenja Konvencije. GREVIO zahteva hitan izveštaj od vlade države i prikuplja informacije iz drugih izvora: NVO, evalutivne posete… ispituje prikupljene činjenice i prosleđuje ih vladi i Komitetu Ministara EU.

Radionica: Odbrana braniteljki ženskih prava – Rad protiv nasilja prema ženama u vremenima političke krize, desničarskih nacionalističkih pokreta i oružanih konflikata
Diskusiju je facilitirala Nataša Dimitrovska, Savet za rodnu ravnopravnost, Makedonija, a uvodničarke su bile Lesya Nechyporenko i Maryna Rudenko, Ženski informativno savetodavni centar, Ukrajina i Gyorgyi Toth, NANE, Mađarska. Aktivistkinje iz Ukrajine su podsetile na događaje u zemlji od pre godinu dana kada su se građani i građanke pobunili/e u Kijevu protiv tadašnjeg predsednika Viktora Janukoviča, okupljajući se na centralnom gradskom trgu Majdan (kasnije prozvan Evromajdan) iz dana u dan sve dok tadašnja vlast nije smenjena i dok nisu održani novi izbori. Nažalost, to nije bio kraj nevoljama u Ukrajini. Usledilo je zauzimanje i pripajanje poluostrva Krim od strane Rusije, kao i svakodnevni sukobi na istoku zemlje u oblasti Donjeck između ukrajinske vojske, proruski nastrojenih pobunjenika i ruskih vojnika koji se bore na strani proruskih pobunjenika. U situaciji militarizacije društva i svakodnevnog života, ratnih dejstava, civilnih žrtava, život žena postao je izuzetno težak, rekle su uvodničarke iz Ukrajine; od njih se traži da se povuku u kuće, da se posvete kućnim poslovima i da ne dižu glas protiv rata. Nasilje se pojačava, žene postaju žrtve silovatelja i vrlo je teško baviti se ženskim pravima. Nakon potresne priče koju su ispričale aktivistkinje iz Ukrajine, predstavnica NANE, mreže ženskih organizacija iz Mađarske govorila je o situaciji u toj zemlji, pritiscima vlade na rad civilnog sektora koji se kritički odnosi prema dešavanjima u zemlji i aktuelnoj vladi, sastavljenoj od predstavnika partije Fides. Informisala je prisutne o postojanju crne liste na kojoj je 12 organizacija koje su proglašene neprijateljima države, među njima su i 4 ženske organizacije, članice NANE mreže. Ona je prisutne obavestila o protestima u Mađarskoj u blizu 40 gradova protiv poteza aktuelne vlade održanim neposredno pre početka WAVE Konferencije. Radionica je bila vrlo emotivna, učesnice su pozdravile govornice dugim i toplim aplauzom podrške i ohrabrenja. Istaknuta je važnost razumevanja, empatije i solidarnosti među ženama i feministkinjama koja ne sme da poznaje granice, nacije i zemlje. Razumevanje, podrška i solidarnost neophodni su i u mirnim, a posebno u vremenima političke i ekonomske krize, konflikata i oružanih sukoba.

Vizije, Snovi, Želje
Na kraju drugog dana Konferencije, održana je panel diskusija o tome šta bi trebalo da bude postignuto u narednih 20 godina u sprečavanju i suzbijanju nasilja prema ženama. Facilitatorka je govornicama, ali i učesnicama postavila pitanje koje su im tri najvažnije želje u vezi sa temom diskusije. Neki od odgovora bili su: Da učimo više od žena koje su preživele nasilje, Da sve evropske zemlje ratifikuju i primenjuju Istanbulsku konvenciju, Da donosimo i primenjujemo snažnije i sveobuhvatnije politike protiv nasilja prema ženama, Da imamo snažan i nezavistan ženski pokret, Da se više povežemo sa mirovnim inicijativama u svetu, Da postanemo održive, Da „okupiramo“ internet i socijalne mreže, Da obezbedimo više sredstava za rad, Da bude više donatora koji će odvajati novac za borbu portiv nasilja prema ženama, Eliminisati ili bar smanjiti stereotipe, nacionalizam, rasizam…

Drugi radni dan, (koji se može smatrati i zvaničnim krajem konferencije s obzirom da je trećeg dana pre podne kratko sumiran rad, a potom održan sastanak Koordinacionog komiteta WAVE) završen je tradicionalnim zajedničkim fotografisanjem, što je rezultiralo ovim ispod teksta:

Scroll