Gazimestanka 16/7, 37000 Kruševac

+381 37 443 042

Udruženje žena Pešcanik

Pomirenje iz ženske perspektive: ka normalizaciji odnosa Srbije i Kosova

12. februara 2021.

Izdavačice

Udruženje žena Peščanik

Gazimestanka 16/7, Kruševac

 

Disklejmer: Svi stavovi izneti u ovoj publikaciji pripadaju isključivo autorkama i izdavaču i ne odražavaju nužno stavove EU.

Projekat je podržala Evropska unija.

Kruševac, decembar 2020.

Sadržaj

 

O izveštaju. 3

Regulatorni okvir i stanje na terenu. 5

Stavovi o odnosima između Srba i Albanaca. 7

Put ka normalizaciji odnosa. 9

Preporuke. 11

 

 

 

O izveštaju

 

Ovaj izveštaj nastao je u okviru projekta Žene za mir i bezbednost: ka dobrosusedskim odnosima Srbije i Kosova, koji je podržan od strane Evropske unije (EU) i švedske fondacije Kvinna till Kvinna. Projekat zajedno sprovode Udruženje žena Peščanik, iz Kruševca i Asocijacija žena Mitrovice za ljudska prava, iz Kosovske Mitrovice. Zajednička inicijativa ima za cilj osnaživanje žena za efektivnije uključivanje u procese donošenja odluka i izgradnje mira, sa posebnim fokusom na pomirenje između Srbije i Kosova u okviru dijaloga koji se sprovodi uz posredovanje EU. Namera nam je da doprinesemo pomirenju građana i građanki Kosova i Srbije kroz osnaživanje žena Rasinskog okruga i iz regiona severnog Kosova za učešće u donošenju odluka i u procesima pomirenja, oslanjajući se na mehanizme omogućene domaćim propisima, Rezolucijom Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija 1325 Žene, mir i bezbednost (SB UN 1325), te EU politikama i vrednostima.

Ovaj izveštaj stoga ima nekoliko ciljeva. Prvo, on treba da posluži kao resurs za osnaživanje žena Rasinskog okruga za učestvovanje u donošenju odluka, kako aktivistkinja tako i žena na pozicijama odlučivanja. Drugo, namerava da podstakne procese pomirenja između Srba i Albanaca kroz rad na poboljšanju njihovih odnosa na lokalnom nivou. Treće, i ne manje važno, Nacionalni akcioni plan za primenu Rezolucije 1325 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija – Žene, mir i bezbednost u Republici Srbiji za period 2017-2020 (NAP 1325) istekao je ove godine. Budući da (za sada) nije planirano praćenje i izveštavanje o efektima primene NAP-a, ovaj dokument treba da posluži i kao izveštaj iz senke koji, iako u ograničenom obimu, analizira njegove efekte na dvadesetu godišnjicu od usvajanja SB UN 1325.

U skladu sa ovim ciljevima, izveštaj ima tri analitičke celine:

  1. U prvom delu utvrđuje kakvo je stanje na nivou Rasinskog okruga u vezi sa primenom domaćih i međunarodnih standarda za ostvarivanje većeg učešća žena u donošenju odluka;
  2. U drugom analizira kako lokalne akterke i akteri vide dijalog Beograda i Prištine i do sada vođen proces normalizacije odnosa;
  3. U poslednjem delu obrađeni su stavovi građanki i građana o tome kako mogu da doprinesu pomirenju u svojim sredinama, šta su njihove potrebe da bi ostvarili ove ciljeve i šta je neophodno da bi se situacija popravila.

Da bi se ispunili ovi ciljevi, sprovedeno je obimno desk i terensko istraživanje u periodu jun-novembar 2020. godine u kojem su učestvovale aktivistkinje iz Rasinskog okruga. Izveštaj obuhvata nalaze koji su dobijeni kroz 22 intervjua sa zvaničnicama i zvaničnicima Rasinskog okruga(obuhvata grad Kruševac, kao i opštine Aleksandrovac, Brus, Varvarin, Trstenik i Ćićevac). Dodatno, organizovane su i tri fokus grupe sa aktivistkinjama, ženama na pozicijama odlučivanja, kao i mladim ženama i devojkama iz Rasinskog okruga. Radi zaštite izvora, anonimizirani su svi podaci koji se koriste u istraživanju, dok su identiteti sagovornika poznati istraživačkom timu.

Da bi se dometi istraživanja sprovedenog za potrebe izrade ovog izveštaja razumeli, bitno je objasniti i kontekst u kojem se ovaj proces dešavao. Prvo, usled pandemije COVID-19 i uvedenih mera, bilo je veoma izazovno sprovesti terensko istraživanje. Usled otežanog putovanja i nemogućnosti direktnog kontakta, organizovanje intervjua i fokus grupa trajalo je veoma dugo, a broj sagovornica i sagovornika do kojih smo došle je bio manji nego što je inicijalno bilo planirano. Drugo, istraživanje se sprovodilo u periodu nakon održavanja parlamentarnih i lokalnih izbora u junu 2020. godine. Iako je formiranje koalicija na lokalnim nivoima bilo relativno lako sprovedeno, usled neizvesnosti oko formiranja Vlade koja je potrajala do kraja oktobra to je uticalo i na otvorenost lokalnih donosilaca / donositeljki odluka da se na pozive za učešće u istraživanju odazovu. Ova situacija, u kombinaciji sa sve prisutnijim nazadovanjem demokratije, političke polarizacije, kao i ugrožavanjem ljudskih prava i sužavanja sloboda, dovela je do izuzetno velike zatvorenosti lokalnih institucija za saradnju sa spoljnim akterima. Ovo je takođe u znatnoj meri uticalo na mogućnost sprovođenja ovog istraživanja.

Da ilustrujemo nivo nespremnosti na saradnju, treba pomenuti da su istraživačice do većine sagovornikca i sagovornika došle oslanjajući se na lične kontakte i prethodno izgrađenu mrežu poznanstava. Na zvaničan dopis koji je poslat na imejl adrese svih lokalnih samouprava u Rasinskom okrugu stigao je svega jedan odgovor, potvrdan. Na telefonski poziv koji je usledio nakon izostanka odgovora na dopis, iz druge opštine stigao je odgovor da zvaničnici i uzvaničnice imaju zabranu da kontaktiraju sa Udruženjem žena Peščanik. Iz drugih uprava odgovori nisu stizali, službenice/i se nisu javljali na telefone ili su odugovlačili sa odgovorima. Lokalni odbornici i odbornice, koji nisu deo vladajućih koalicija bili su otvoreniji/e za saradnju, ali prema rečima jednog od njih „većina pitanja zahteva dobro poznavanje propisa i stanja na terenu koje bi Vam mnogo bolje dali predstavnici/e vlasti.“

 

 

Regulatorni okvir i stanje na terenu

 

Ovaj deo izveštaja ukratko analizira pravni i strateški okvir za uključenje žena u procese donošenja odluka i izgradnju mira i njegovu primenu u Rasinskom okrugu. Kako ovo nije primarni fokus istraživanja, kao i zbog ograničenih resursa, naglašavamo da nije reč sveobuhvatnom pregledu već analizi glavnih karakteristika. Glavni nalaz je da sagovornici prema sopstvenoj proceni uglavnom osrednje poznaju regulatorni okvir, ocenjuju ga kao dosta dobar i zaokružen, dok kao problem vide izostanak primene i nedostatak sankcija za nepoštovanje propisa.

Činjenica da postojeći okvir omogućava i daje podsticaje za efektivnu uključenost žena može se videti i kroz sastave lokalnih tela, pre svega kroz rastući broj predsednica opština, ali i odbornica u lokalnim samoupravama kojih je svuda između 30-40%, kao i formiranje nekih lokalnih tela (npr. Savet za rodnu ravnopravnost grada Kruševca i komisije za rodnu ravnopravnost u Brusu, Aleksandrovcu i Ćićevcu). Međutim, na osnovu intervjua, stiče se generalni utisak da je lokalni nivo degradiran u smislu značaja u političkom životu, budući da se za većinu stvari odlučuje na centralnom nivou u Beogradu. Ovo stvara nedostatak inicijative na lokalu, uključujući tu i strah i odbijanje sagovornika da učestvuju u ovom istraživanju bez dozvole sa vrha.

Svakako je pozitivno to što se na čelu 5 od 6 lokalnih samouprava Rasinskog okruga nalaze žene (gradonačelnica Kruševca, i predsednice opština Brus, Varvarin, Trstenik, Ćićevac), kao i to da žena ima na čelu organizacionih jedinica lokalnih samouprava i javnih preduzeća. Međutim, deluje da je ovakvo stanje politički dirigovano i pitanje je da li bi, u situaciji da zaista postoji znatna moć odlučivanja, na ovim pozicijama i dalje bile birane žene. Jedini izuzetak, gde se na većini pozicija odlučivanja nalaze isključivo muškarci, jeste Aleksandrovac. Jedna od sagovornica iz ove opštine ovaj problem je ilustrovala na sledeći način:

„Žena ima, ali realno one ne odlučuju. Svi pričaju o kvotama za izbore a niko ne priča kasnije kad se vraćaju mandati da žene zamenjuju muškarcima. Zastupljene su formalno, u procentu na koji zakon obavezuje, ali predsednik, zamenik predsednika i predsednik opštine su muškarci, a oni donose odluke.“ (Intervju, Aleksandrovac)

Dodatno, sagovornici su uglavnom ocenili sopstveno poznavanje okvira za veće uključenje žena srednjom ili nešto negativnijom ocenom, uz izuzetak da su uglavnom žene koje rade na poslovima koje imaju veze sa rodnom ravnopravnošću dosta bolje upoznate. Ovo svedoči o nedostatku horizontalne integracije rodno osetljivih politika na lokalu, tj. situacije da se pitanja rodne ravnopravnosti smatraju uskom nadležnošću onih kojima je to u opisu posla, a ne kao vrednost kojoj celokupna lokalna samouprava treba da teži. Tako su česti odgovori u intervjuima da su sagovornice „slabo upoznate jer to nije tema koju pratim“ (zaposlena u Poreskoj upravi) ili „to nije tema koja bi mene zanimala“ (odbornica). Utisci intervjuerki nakon sprovedenih intervjua najbolje opisiju ovo stanje:

„Utisak većine je bio da su tek u toku intervjua počeli ozbiljnije da razmišljaju o temi, da ranije problem i rešenje nisu posmatrali iz tog ugla i da su se malo bavili svim pa i ovom temom koja nije lokalna.“

Kada je reč o uključenosti žena u unapređenje bezbednosti u društvu, krovni dokument za ovu temu jeste SB UN 1325 i njemu pripadajući NAP. Uprkos tome što je 2020. obeleženo dvadeset godina od usvajanja i primene SB UN 1325, propuštena je prilika da se na sveobuhvatan način prati i izvesti o rezultatima sprovođenja Drugog NAP 1325 za period 2017-2020. godine. Osim Ministarstva odbrane koje na svojoj internet stranici redovno izveštava o sprovođenju aktivnosti iz NAP-a čiji je ono nosilac, nedostaju informacije o sprovođenju ostalih segmenata NAP. Ovo je posebno zabrinjavajuće ako se uzme u obzir da je značajna novina drugog NAP-a to što poseban fokus stavlja na potrebu da se ostvari „veća uključenost žena u očuvanju mira i bezbednosti na nivou lokalne zajednice“ (NAP, str. 11) a predviđeno je i sistematsko uključivanje organizacija građanskog društva u sprovođenje nekih od planiranih aktivnosti.

Ključna veza između veće uključenosti žena i bezbednosti na lokalu jeste rad lokalnih saveta za bezbednost. Situacija u ovoj oblasti nije sjajna na nivou cele Srbije, i dosta zavisi od lične inicijative ili spleta okolnosti na nivou lokalne samouprave. Tako je, na primer, Grad Kruševac izradio svoj Profil lokalne bezbednosti po svim standardima i uz pomoć spolja angažovanih stru čnjaka, ali se prema dostupnim podacima na njega ne oslanja previše prilikom planiranja. Na osnovupraćenja situacije na terenu Rasinskog okruga, povodom 20. godišnjice SB UN 1325 organizovan je okrugli sto na kom je prezentovan veoma negativan trend:

„ U konktaktima sa sa lokalnim upravama iz Rasinskog okruga Peščanik je saznao da su saveti za lokalnu bezbednost osnovani, ali da ponegde dugo nije bilo imenovanja članova, ili u njima nije bilo žena, niti organizacija civilnog sektora koje tu treba da budu, dok su bile zastupljene određene organizacije kojima u tim savetima nije mesto.“ (www.krusevacgrad.rs)

Budući da je primenu NAP 1325 nemoguće proceniti na nivou sprovođenja svih aktivnosti, usled nedovoljne transparentnosti lokalnih samouprava i neažurnih javnih podataka, ovde ćemo se kratko osvrnuti na ispunjenost definisanih pokazatelja uticaja: stavovi žena o ličnoj bezbednosti, kao i stavovi institucija, lokalne samouprave i organizacija civilinog društva o unapređenju bezbednosti žena u društvu (NAP, str. 15). Generalni stav svih sagovornika, kao i učesnica fokus grupa, jeste da je bezbednosna situacija za žene generalno zadovoljavajuća u Rasinskom okrugu. Ovaj nalaz treba uzeti sa rezervom, budući da sva istraživanja pokazuju da su žene generalno nebezbednije u svim sredinama, ali je takvo stanje društveno prihvaćeno i ne prepoznaje se nužno kao problem. Tako, na primer, druga ispitivanja javnog mnjenja potvrđuju da je velika razlika u percepcijama lične bezbednosti:

„Po mišljenju građana bezbednost muškaraca u braku (84,3%), na poslu (85,8%) i na ulici (83,9%) je veća nego bezbednost žena u braku (61,7%), na poslu (67%) i na ulici (54,3%). Postoji jaz između bezbednosti muškaraca i žena, za skoro 20% manje je žena bezbedna u braku i na poslu, dok je na ulici skoro za 30% nebezbednija od muškarca“ (Stavovi građana o bezbednosti, str. 8)

Kada je reč o identifikovanju konkretnih bezbednosnih problema sa kojima se žene suočavaju, najveći broj sagovornika i sagovornica navodi nasilje u porodici ili partnersko nasilje, ističući i da je potrebna dodatna senzibilizacija policije da bi se ovom problemu stalo na put. Od drugih problema, navode i generalno visok stepen nasilja u društvu, marginalizaciju žena sa sela, mobing žena na radnom mestu i generalnu diskriminaciju prema ženama u javnom prostoru. Zabrinjavajuće je to što veliki broj sagovornika, uključujući i žene, ne prepoznaje problem femicida kao važan:

„Femicid? Mislim da to ne postoji kod nas.“ (Intervju)

„Mislim da u Srbiji femicida nema. Ako pogledate Indiju… Ne, toga u Srbiji nema.“ (Intervju)

Dodatan problem, iako ne prisutan svuda, jeste i stavljanje fokusa na to da žene žrtve treba da se pobrinu za svoju bezbednost, dok se kontekstu u kojem se nasilje događa i zajednici koja je tolerantna na nasilje ne daje previše značaja:

„(Rešenje je) Samoedukacija žena da prijavljuju sve i kažu na koji način su ugrožene. Znači na njima je! O femicidu i drugim navedenim temama – nisam upoznat sa podacima da bih mogao da govorim.“ (Intervju)

 

 

Stavovi o odnosima između Srba i Albanaca

 

Ovaj deo izveštaja bavi se analizom stavova sagovornika o dijalogu Beograda i Prištine i potencijalom za normalizaciju odnosa između srpskog i albanskog stanovništva. Kako je ova tema već bila obrađivana kroz brojna druga ispitivanja stavova građana i građanki, intervjui i fokus grupe sprovedeni u okviru ovog istraživanja imali su za cilj da dopune ove nalaze. Dakle, pitanja su bila dizajnirana da testiraju da li postoje značajna odstupanja stavova u Rasinskom okrugu u odnosu na ostatak Srbije, kao i da dubinski istraže stavove grupa koje su od posebnog značaja za proces pomirenja, tj. žena i devojaka, bilo aktivistkinja ili javnih funkcionerki. Konačno, ovo je jedno od retkih istraživanja o dijalogu Beograda i Prištine koje je obuhvatilo i stavove nosilaca i nositeljki javnih funkcija, što je posebno značajno.

Prema skorim istraživanjima javnog mnjenja građani i građanke Srbije, pa samim tim i Rasinskog okruga, većinski veruju vlastima u procesu pregovora i podržavaju dijalog koji bi vodio rešavanju kosovskog spora, iako polovina ne zna šta je cilj pregovora Beograda sa Prištinom. Građanke i građani imaju veliku socijalnu distancu prema Albancima, ne vide ih kao prihvatljive u društvu, iako imaju jaku želju da se Kosovo vrati Srbiji. Istraživanje potvrđuje isključenost građanki i građana iz procesa pomirenja i to da vlast ima:

„Meku moć da utiče na stavove građanki i građana i oblikuje javno mnjenje budući da se većina građanki i građana (64%) informiše o odnosima Kosova i Srbija putem televizije i to javnog servisa. Vlast očigledno ima “alate” da utiče na građanke i građane da joj bezuslovno veruju, ali ih ne koristi da normalizuje odnose između dve zajednice i dva naroda.“ (Stavovi građana o Kosovu, str. 3)

Sagovornice i sagovornici u Rasinskom okrugu generalno imaju stavove slične ovim. Ogroman broj sagovornika / sagovornica i učesnica fokus grupa izjavio je da je zainteresovan za temu dijaloga, ali da ne razume dovoljno niti šta su ciljevi, niti o čemu se pregovara, a nema ni dovoljno informacija o tome šta je do sada postignuto u toku pregovora.

„Mi kao građanke ne znamo šta je sve potpisano i dogovoreno, a šta je od toga sprovedeno sa jedne i druge strane, tako da o tome možemo samo da nagađamo.“ (fokus grupa sa javnim funkcionerkama)

„Mi ne znamo pravu istinu, da bismo mogle da sudimo. Time se bavi politika, a ako bismo pričale samo o narodu, narod bi lako rešio problem Kosova. Politika je takva da je stvorila problem.“ (intervju)

Svi sagovornici i sagovornice vide veoma malo konkretnih koristi za građane i građanke iz do sada vođenih pregovora, i uglavnim smatraju da su političke elite, kriminalci i strane države oni koji imaju najviše koristi od ovako vođenog dijaloga. U skladu sa ranije sprovedenim istraživanjima, postoji svest o tome da se svesno radi na raspirivanju mržnje među narodima a nedovoljno na pomirenju:

„Dosta se propagira mržnja kod običnog naroda. Ljudi koji su van politike se ne mrze. Imam prijateljice Albanke i dobro funkcionišemo. Mnogo je loših godina za nama, ne zaboravljaju se zločini, ali smatram da će vremenom sve doći na svoje kao sa Nemačkom posle Drugog Svetskog rata.“ (fokus grupa sa aktivistkinjama)

Iako retko i sporadično, Rasinski okrug ima kontakata sa stanovnicima Kosova, uključujući tu i kosovske Srbe / Srpkinje i Albance / Albanke. Iako postoji generalni stav da do pomirenja može da dođe među običnim ljudima, postoje negativni stavovi i prema interno raseljenim osobama sa Kosova srpske nacionalnosti, kao i prema Albancima / Albankama.

„Raseljena lica imaju veće povlastice, imaju veća prava nego mi. Za umanjivanje školarine,imaju dosta različitih pomoći od države, posao im je zagarantovan, znam dosta slučajeva sa Kosova koji su odmah dobili državne poslove.“ (fokus grupa sa mladim ženama)

„Raseljene osobe sa Kosova ne doživljavaju ličnu neprijatnost, da im neko nešto kaže u lice, da ih uvredi, ali često mogu da čujem ljude koji za njih kažu „Ovi /Ove sa Kosova.“ (fokus grupa sa aktivistkinjama)

Ovi stavovi su prisutni kod učesnica fokus grupa svih dobi i zanimanja, posebno među mlađim ženama koje uglavnom ne poznaju kosovske Albance i Albanke već su imale kontakata sa Srbima i Srpkinjama sa Kosova koje su upoznale na studijama:

„Na društvenim mrežama sam primetila, posebno na TikTok-u mnogo govora mržnje od mladih ljudi, od žena, možda bi trebalo da radimo suprotno, da se posvetimo tome i šaljemo poruku pomirenja”. (fokus grupa sa javnim funkcionerkama)

Izuzetak su aktivistkinje, koje su tolerantnije i češće imaju kontakt sa Albankama bilo lično bilo profesionalno:

„Ja lično poznajem Albance / Albanke i Gorance / Goranke i sa njima nema nikakvih problema. U poslednjih nekoliko godina u Trsteniku je otvoreno još nekoliko albanskih pekara. Kada su počeli nemiri na Kosovu 1999. godine oni su svi pobegli jer su se plašili, ali su se posle toga vratili.“ (fokus grupa sa aktivistkinjama)

 

 

Put ka normalizaciji odnosa

 

U poslednjem delu ovog izveštaja obrađeni su stavovi građanki i građana o tome kako mogu da doprinesu pomirenju i normalizaciji odnosa između Srba / Srpkinja i Albanaca / Albanki u svojim sredinama. Na osnovu nalaza, identifikovane su njihove potrebe da bi se ostvarili ovi ciljeve i date su preporuke o tome šta je neophodno da bi se situacija popravila.

Većina sagovornika vidi kao problem isključenost žena iz formalnog procesa pregovora Beograda i Prištine i smatraju da bi uključenjem žena lakše došlo do pomirenja. Prisustvo žena vide kao dodatni kvalitet, navodeći drugačiji pristup pregovorima, senzibilitet, ali i žensku solidarnost koja bi uticala na to da se na pregovaračkom stolu nađu teme od posebnog značaja za žene:

”Da žene imaju veća prava, i da budu uključene u neke veće pregovore, a ne samo muskarci. Žene su kao i muškarci takođe stradale u ratu, a stalno se samo govori o broju vojnika, muškaraca. I žene su stradale, bile maltretirane a o njima malo ko govori, nema odštete i podrške za njih. Trebalo bi i tu da budemo jednaki. Da se i njima obezbedi neka odšteta, podrška.“ (fokus grupa sa mladim ženama)

Imajući u vidu nalaze iznete iznad, ne čudi skeptičan stav prema tome koliko zapravo nosioci javnih funkcija mogu da doprinesu međuetničkom pomirenju. Budući da je dijalog Beograda i Prištine predstavljen kao domen visoke politike, o kome odlučuju najviši državni zvaničnici negde u Briselu, nosioci lokalnih javnih funkcija slabo prepoznaju potencijal da doprinesu promeni. Ovo je bilo posebno istaknuto na fokus grupi gde su učesnice bile žene na javnim funkcijama, gde su sve izrazile sumnju u mogućnost da se lokalne institucije na neki način uključe u proces pomirenja, osim u jednom slučaju:

„Jedino žene odbornice da se međusobno druže preko ženske parlamentarne mreže. Žene iz Kruševca ili Trstenika upute poziv ženama iz Mitrovice ili nekog drugog mesta na Kosovu da im dođu u posetu, a zatim one istu uzvrate.“

Mlade žene, međutim, smatraju da je potrebno i moguće institucionalizovati saradnju na nivou opština, a svakako prepoznaju da je neophodno da dođe do međusobnog upoznavanja i razmene iskustava:

“Da se uspostavlja saradnja i partnerstvo opština na primer, da se rešavaju sukobi, da dođe do bolje komunikacije, da one dođu ovde (Albanke, prim. aut.), da mi odemo tamo, da ponesu iskustva. Mislim da su iskustva važna, jer svoje mišljenje menjam na osnovu iskustava.“ (fokus grupa sa mladim ženama)

Ako se uzme u obzir ovakva situacija, ne čudi da se skoro sve nade i ogroman fokus stavlja na potencijale nevladinog sektora da doprinese ovim susretima. Većina sagovornica i sagovornika u intervjuima i na fokus grupama smatra da je građansko društvo ono koje mora da bude vodeće u stvaranju prilika za međusobno upoznavanje i rušenje zidova koji odvajaju dva naroda. Posebno je zanimljivo da istraživanje ukazuje na potrebu da se pomirenje depolitizuje, tj. da se stvore uslovi za ekonomsku, turističku, kulturnu i druge vrste saradnje koje bi dovele do zbližavanja. Domen politike je percipiran kao generator sukoba i sagovornici smatraju da, iako ima svoju ulogu, ne treba svuda da se potencira i da treba da postoje prostori lišeni dnevne politike. Neki od primera za ovakvu saradnju slede:

„Treba zaboraviti tešku prošlost, prvenstveno mladi, dok će kod starijih to biti teže jer su preživeli teške zločine. Treba raditi na pomirenju, a jedan od primera je i zajednički dokumentarni film „Kismet“ gde se vidi da smo mi dosta sličan narod“. (fokus grupa sa aktivistkinjama)

“Da turističke organizacije sa naših prostora uključe u svoju ponudu obilazak raznih znamenitosti na Kosovu. Moj otac je dosta sarađivao poslovno sa Albancima i saradnja je bila odlična. Imali su jedino administrativne prepreke sa obe strane.“ (Ibid.)

Kao jedan od ključnih problema, sagovornice prepoznaju i način na koji se o odnosima Srba / Srpkinja i Albanaca / Albanki komunicira, tj. negativna retorika koja podstiče sukobe i podgreva mržnju i negativnu percepciju druge strane. Ova negativna slika dalje podstiče nepoverenje i umanjuje prilike za međusobni kontakt, što zatvara krug i onemogućava da se stvori prilika da do zbližavanja dođe. Neki od predloga koji bi, prema viđenju sagovornica, rešili ovu dilemu i vodili pomirenju jesu i sledeći:

„Da se putem neformalne komunikacije šire pozitivna iskustva ljudi koji su bili na Kosovu i nikakvu neprijatnost nisu doživeli, kako bismo mi koji nikada nismo bili i osećamo strah, ipak otišli i videli, da nije sve onako kako nas izveštavaju na televiziji. Ja lično imam želju da odem i obiđem naše manastire i neke gradove na Kosovu, ali se previše plašim da bih to i mogla da uradim.“ (fokus grupa sa javnim funkcionerkama)

„Teritoriju Srbije i Kosova treba predstavljati kao bezbedne da bi se olakšala saradnja između naroda sa obe strane, jer kada organizujemo Feminističku školu sa Kosovom problem su prisustvo i strah kod žena sa obe strane, tako da se žene sa Kosova plaše da govore albanskim jezikom u Srbiji, a žene iz Srbije srpskim jezikom na Kosovu“. (fokus grupa sa aktivistkinjama)

 

 

Preporuke

 

Na osnovu gore iznetih nalaza sa intervjua i fokus grupa, kao i rezultata drugih istraživanja predstavljenih u ovom izveštaju, definisane su preporuke koje mogu voditi ka unapređenju stanja u vezi sa učešćem žena u donošenju odluka i procesima pomirenja, kao i u normalizaciji odnosa Srbije i Kosova.

  • Ženske organizacije treba da stvaraju prilike u Rasinskom okrugu za izgradnju partnerstava sa zainteresovanim lokalnim nosiocima / nositeljkama javnih funkcija, sa ciljem da kontinuirano podižu svest o potrebi većeg uključivanja žena u procese donošenja odluka, kao i rešavanja lokalnih bezbednosnih problema od posebnog značaja za žene;
  • Potrebno je nastaviti praksu organizovanja obuka i treninga za nosioce / nositeljke javnih funkcija o temama upoznavanja sa zakonskim i strateškim okvirima koji osiguravaju rodnu ravnopravnost. Istovremeno, prema nalazima iz intervjua, takođe postoji potreba za direktnom saradnjom i uključivanjem zainteresovanih lokalnih funkcionera u konkretne aktivnosti i zajednički rad kroz koji bi mogli da se ostvare opipljivi rezultati;
  • Da bi bilo kakav potencijalni sporazum o normalizaciji odnosa bio održiv i primenjiv, neophodno je da uključi građanke i ženske organizacije u sve faze – od konsultacija na lokalnim i nacionalnom nivoima, preko pregovaračkog stola do same primene sporazuma. Kako analize pokazuju, žene su trenutno isključene i kao učesnice pregovora, i kao tema u pregovorima i kao deo javnosti koji je zainteresovan za rezulate ovog procesa;
  • Ženske i druge organizacije treba da rade na stavaranju partnerstava i koalicija u okviru kojih bi vršile stalan pritisak na nacionalne i međunarodne aktere da se teme od posebnog značaja za žene nađu kao tema pregovora Beograda i Prištine: ratni zločini, žene kao civilne žrtve rata i žrtve seksualnog nasilja u ratu, nestale osobe,kao i pitanja eventualne odštete;
  • Ženske organizacije Kosova i Srbije, u saradnji sa partnerima / partnerkama u lokalnim zajednicama, treba da se dodatno povežu radi uspostavljanja saradnje sa ciljem da se stvaraju prostori i prilike u kojima bi moglo da dođe do kulturne, umetničke, aktivističke, ekonomske i drugih razmena između Srbije i Kosova;
  • Evropska Unija, zemlje članice, kao i drugi akteri zainteresovani za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova, treba da podrže ženske grupe i mirovne inicijative kroz obezbeđivanje podrške za jačanje ženskih organizacija, njihovo povezivanje, javno zagovaranje i direktno uključivanje u procese pregovora.
Scroll